Personifikacija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
U ovoj ilustraciji drevnog grčkog pripovedača Ezopove basne, Severni vetar i Sunce, personifikovani "Severni vetar" pokušava da skine ogrtač putniku.

Personifikacija je književna ili umetnička tehnika gde se apstraktnim konceptima ili neživim objektima (na primer, emocije, prirodne pojave itd.) daju ljudske karakteristike.

Prozopopeja i antropomorfizacija

[uredi | uredi kod]

Prozopopeja

[uredi | uredi kod]

Prozopopeja (grč. προσωποποιία, prosopōn poeìn = "staviti masku") bilo je retoričko sredstvo kojom se govornik ili pisac obraćao publici kao da govori nekoj drugoj osobi ili predmetu. Od toga se razvila i personifikacija kao figura, premda je ona sama prisutna u ljudskome govoru još od samih početaka.

Antropomorfizacija

[uredi | uredi kod]

Antropomorfizacija (grč. anthrōpos = "čovjek", morphē = "oblik") pridavanje je ljudskih osobina stvarima, pojavama, biljkama i životinjama, a koje oni sami ne posjeduju.

Često se odnosi na neviđene stvari i nepoznate sile, a posebno je česta u religiji. Primjer su za to prikazivanja božanstava u raznim religijama u ljudskome obliku. To je posebno bilo često u grčkoj mitologiji gdje su bogovi imali ljudske karakteristike. Iste je karakteristike, ljudske vrline i mane, bogovima dao i Homer.

Ksenofan, grčki filozof, jednom je rekao:

Kad bi volovi, konji ili lavovi imali ruke i mogli rukama da slikaju i proizvode (umjetnička) djela kao ljudi, konji bi likove boga crtali nalik konjima, goveda nalik govedima, a njihova bi tijela načinili svojim obličjima.

Primjeri personifikacije

[uredi | uredi kod]


Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih?
Rosa još s trave se svetila vani,
Stare su vure polahko odtukle,
Glas im je tenek i tih i pospani.

V odprti oblok je dišalo jutro,
A pod oblokom naš vrtek je mali
Budit se počel, i on si je dremal
V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.


Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.


U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.


Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirana jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.


Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebo plivo.